Biohakiranje: zvučni naziv za stare ideje umotane u novu tehnologiju

Autorica: prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med.

Hakiranje nije rezervirano samo za računala – neki vjeruju da možemo “hakirati” i vlastiti život. Biohakiranje (engl. biohacking) je naziv za korištenje različitih trikova (engl. hack) koji bi nam trebali pomoći da postanemo najbolja verzija samog sebe. Brojne intervencije trebale bi nam tako pomoći u biohakiranju života, počevši od promjena prehrane, sna i tjelesne aktivnosti, pa uređaja koji na nama mjere sve i svašta, sve do invazivnih postupaka tipa transfuzije „mlade krvi“ i samostalnih eksperimenata u garaži kojima pokušavamo promijeniti svoje gene. Ideja je da „sustavno testiramo“ što na nas dobro djeluje pa se tako – optimiziramo. Pa tko ne bi htio biti bolji nego ikad? Ja sigurno bih. Međutim, znanstveni dokazi oko mnogih vidova tog biohakiranja prilično su dubiozni, a neki od tih postupaka opasni su.

Biohakiranje: relativno nov izraz
Izraz biohakiranje pojavio se krajem 1980-ih i 1990-ih, s različitim definicijama. U početku se odnosio na biotehnološke pokuse koje pojedinci provode kod kuće ili unutar pokreta „uradi-sam biologija” (engl. do-it-yourself biology, DIYbio). Jedna od najranijih uporaba izraza biohacking zabilježena je u članku Washington Posta iz 1988., koji je opisivao ideju provođenja biotehnoloških pokusa kod kuće. Pokret DIYbio, koji je zamah dobio sredinom 2000-ih, također se koristio pojmom biohakiranja za opis eksperimentiranja na samom sebi (engl. self-experimentation) i inicijativa građanske znanosti (engl. citizen science). Rob Carlson je 2005. za časopis Wired napisao članak o „biologiji u garaži” (engl. garage biology), dodatno promovirajući ideju biohakiranja. Pojam haker tu se koristio u izvornom značenju – odnosi se na pronalazak novih i domišljatih načina za nešto napraviti.

Popularizacija pojma biohakiranje u smislu unaprjeđenja ljudskih sposobnosti tehnologijom i promjenama životnog stila još je novijeg datuma. Informatičar, poduzetnik i pisac Dave Asprey značajno je pridonio širenju te šire definicije u 21. stoljeću. Njegov aktivizam i brend Bulletproof pomogli su popularizirati ideju korištenja tehnologije i specifičnih praksi, poput prehrane, suplementacije, pa čak i implantata, za poboljšanje vlastite biologije radi boljeg zdravlja. A sve što promovira taj Dave Asprey je ogledni primjer neutemeljenih tvrdnji o zdravlju.

Primjerice, Asprey zarađuje za život, između ostalog, na tome što tvrdi da kava koju pijete svaki dan sadrži mikotoksine, a on će vas spasiti od tog zla tako što će vam prodati kavu koja nema mikotoksine, ili ih ima vrlo malo. Mikotoksini (npr. okratoksin A, OTA) mogu se naći u kavi, ali su u komercijalnim proizvodima tipično vrlo niski i ispod definiranih sigurnih granica. Europska komisija propisuje maksimalne dopuštene razine OTA u hrani.

Aspreyeve reklame, dakle, ne znače da je ostala kava opasna niti da je “bez toksina” realno mjerljiv standard. Jer nulta razina mikotoksina u prehrambenim proizvodima ne može se jamčiti; poanta je da njihova razina bude ispod reguliranih granica. Eto, to bi bila mala digresija o Aspreyu i mikotoksinima u kavi, ali jako važna za dobiti sliku kakvi likovi nam promoviraju biohakiranje. Kaži ljudima da ćeš izbaciti otrove iz njihova života, i kupit će od tebe što god imaš za prodati. Te otrove obavezno pritom treba nazvati toksinima; to zvuči puno bolje za marketing.

Punk nije mrtav – živio biopunk
Pojam srodan biohakiranju je biopunk – taj pak pojam označava tehnoprogresivne, političke i umjetničke elemente pokreta. Biopunk je izraz skovan od riječi biotehnologija ili biologija i punk. To je i podžanr znanstvene fantastike usmjerene na biotehnologiju. Proizašao je iz cyberpunka, ali se bavi posljedicama biotehnologije, a ne mehaničkim kibernetičkim nadogradnjama i informacijskom tehnologijom. Biopunk u literaturi često uključuje biohakere, biotehnološke megakorporacije i represivne organizacije koje se bave promjenama DNK. U skladu s mračnom atmosferom cyberpunka, biopunk općenito istražuje rizike i negativne strane genetskog inženjerstva te prikazuje potencijalne opasnosti biotehnologija.

Novi naziv za stare ideje?
Pojam biohakiranja obuhvaća ideje koje nisu od jučer. Ideja da na sebi nešto malo eksperimentiramo pa se tako popravimo nije ništa novo, osobito da se različitim vrstama prehrane, dobrim spavanjem, izlaganjem tijela različitim ekstremnim temperaturama, meditacijom i treningom može poboljšati stanje tijela i uma. Također, suplementi i kojekakvi biljni pripravci stoljećima su poznati, a danas se na njih još zalijepe nerazumljivi i otmjeni izrazi kao što su nootropik i optimizacija da bi se bolje prodavali. Staviš novo ime i odmah je to nešto bolje i skuplje.

Ono što je relativno novo u tom svijetu poboljšanja samog sebe jest današnja relativno jeftina i dostupna tehnologija koja se u tu svrhu koristi – pametni satovi, kontinuirano mjerenje glukoze, kućni testovi genoma/mikrobioma, itd. Ideja je da prikupljanjem različitih podataka bolje upoznamo sebe i popravimo se.

Osim tih tehnologija koje služe mjerenju koječega, u postupke biohakiranja ubrajaju se i razne tehnološke intervencije koje uključuju svjetlo, struju i kisik. Pa kažu da ćemo biti najbolja verzija sebe ako nam u život uđu fotobiomodulacija, neurofeedback, hiperbarična komora i slaba struja koja se primjenjuje na površini naše glave. Ne zaboravimo i uzemljenje i štitnike od elektromagnetskog zračenja. Preporučuje nam se ugradnja različitih čipova, magneta i senzora ispod kože. Tu su i neregulirane injekcije matičnih stanica za pomlađivanje i vitaminski dripovi.

Pojedinci su spremni na više ili manje ekstremne eksperimente na sebi. Jedna od popularnih ideja u tom svijetu je transfuzija mlade krvi (engl. young blood transfusion). To se obično odnosi na infuzije plazme uzete od mladih darivatelja s idejom da pomlađuje organizam starije osobe. Koncept vuče korijen iz pokusa na životinjama (tzv. parabioza – kirurško povezivanje krvotoka mladih i starih životinja), gdje su uočeni određeni pomlađujući učinci na tkiva i mozak starih miševa. Međutim, nema dokaza da ljudima to osigurava zdravlje ili dugovječnost.

Neki ljudi eksperimentiraju s genskim alatima izvan istraživačkih ustanova, primjerice s tehnologijom CRISPR (engl. clustered regularly interspaced short palindromic repeats). CRISPR je prirodni obrambeni mehanizam bakterija protiv virusa. Nakon što je otkriven, ljudi su smislili kako da taj sustav prilagode u preciznu tehnologiju uređivanja genoma, a koristi se u laboratorijima za izmjenu DNK. Sustav se sastoji od proteina Cas9 i prilagodljive RNK, koji zajedno djeluju kao molekularne škare te režu i uređuju DNK sekvence na točno određenim mjestima. Taj alat može se koristiti za umetanje, brisanje ili mijenjanje gena. Time ima potencijalne primjene u liječenju genskih bolesti, poljoprivredi i biološkim istraživanjima. Danas je moguće za relativno male novce kupiti CRISPR setove koji su namijenjeni editiranju bakterija i kvasaca, i za edukativne svrhe u obrazovanju. Nisu namijenjeni primjeni na ljudima ili životinjama u kućnim uvjetima. U SAD-u je npr. protivna propisima prodaja/primjena uradi-sam CRISPR alata za upotrebu na ljudima, a i drugdje se primjenjuju stroga pravila.
Tko se uopće time bavi? Kome padne na pamet na sebi primjenjivati CRISPR alate razvijene za bakterije i kvasce? Ima tih ljudi koji sebe nazivaju odmetnicima. Često imaju diplome iz biologije, računarstva ili srodnih područja, pa su u garažama ili šupama složili vlastite laboratorije. Frustriraju ih stroge državne regulative oko, primjerice, naprednih lijekova, pa misle da je najbolje rješenje razvijati vlastite, domaće proizvode za poboljšanje samog sebe bez one dosadne sigurnosne provjere. Nekad je garaža služila za pečenje rakije, a sad za uređivanje gena. U svoj toj svojoj pameti, odmetnici često zanemaruju štetne posljedice tih ideja.

Štetni učinci biohakiranja
Neki od postupaka iz asortimana biohakiranja mogu imati teške štetne posljedice. Hladna voda i ekstremna vrućina mogu izazvati šok, nesvjesticu, aritmije ili opekline i ozebline. Vitaminski dripovi i „mlada plazma” nose rizik alergija, infekcija i preopterećenja cirkulacije. Električni uređaji mogu iritirati kožu ili, u pogrešnim uvjetima, izazvati ozbiljne nuspojave; hiperbarična komora može uzrokovati ozljede uha ili pluća; neregulirane „matične stanice” i kućni genski eksperimenti mogu završiti teškim komplikacijama. Dodaci prehrani i biljni pripravci mogu ometati metabolizam lijekova koje osoba već uzima. A stalno mjerenje sebe i praćenje kojekakvih podataka kod nekih ljudi pojačava tjeskobu i stvara lažan dojam bolesti. Američka regulatorna agencija FDA više je puta upozorila da infuzije „mlade plazme“ za pomlađivanje nisu odobrene i da mogu biti opasne, a samostalna primjena genske terapije na ljudima protivna je propisima i neetična. Ukratko, prije svake biohakerske intervencije, ljudi bi trebali provjeriti znanstvene dokaze, sigurnost i regulatorni status — i razgovarati s liječnikom, osobito ako imaju kronične bolesti ili uzimaju kakvu normalnu terapiju.

Novi nerazumljivi naziv i – lova do krova
Oko pojma biohakiranje danas je razvijeno cijelo tržište pa se pod tim pojmom promoviraju različiti proizvodi, organiziraju konferencije, postoje razne aplikacije i cijeli novi identitet se stvara oko tog pojma. Dobar je to naziv, je li tako, biohakiranje. Zvuči prilično moćno. Iznimno je važno biti jezično kreativan i naći neki novi naziv s kojim ćeš moći bolje prodavati zdravstvene tvrdnje. Ukratko, to je pojam koji obuhvaća stare prakse pod jednim brendom i daje im tehnološki i podatkovni prizvuk. Marketing i društvene mreže biohakiranju daju vidljivost koju ranije zdrav život ili eksperimentiranje na sebi nisu imali.

Koliku znanstvenu težinu ima sam pojam biohacking pokazuje i pretraživanje literature. Na PubMed-u se 14. listopada 2025. nalazio čak 41 članak u kojem se ta riječ nalazi bilo gdje u tekstu. A PubMed sadrži više od 39 milijuna zapisa. Izgleda da znanost ozbiljno zaostaje za pseudoznanošću.

Neke od ideja koje okuplja pojam biohakiranja poznate su i suvisle intervencije za poboljšanje zdravlja. Ali većinu toga potrebno je uzeti s tonom soli. Ako vas zanima neka intervencija iz područja biohakiranja, budite skeptični i pretražite znanstvene dokaze. Ne nasjedajte na čudesne univerzalne učinke. Obećanja koja zvuče predobro da bi bila istinita obično nisu istinita. Na krajnjem spektru tih postupaka ima mnogo upitnih i opasnih za zdravlje. Svatko od nas sigurno želi dulji život, zdraviji život, biti ljepši, kognitivno bolji, mršaviji, životom zadovoljniji, a sigurno i bogatiji. Ali te biohakerske ideje neće nas nužno do toga dovesti.

Ako baš želite nešto hakirati, počnite s – vlastitim očekivanjima. Rijetko u životu sebe možemo olako popraviti, odnosno poboljšati. Umjesto tajnih biohakerskih protokola, kava bez mikotoksina i alata za editiranja bakterija i kvasaca najkorisniji će vam za bolji život biti stari, dosadni klasici. Jedite voće i povrće, pijte vodu, vježbajte redovito, dovoljno spavajte, družite se redovito s dobrim ljudima, svaki dan učinite nešto dobro za sebe i sve biohakerske tvrdnje dobro provjerite prije nego vam biohakirana kreditna kartica otkaže suradnju.

Objavljeno: Liječničke novine br. 244 – studeni, 2025.