Epizoda 13. Vječni sjaj papirnatog doba
Prije 23 godine u SAD-u sam napravila osobnu iskaznicu na način koji je kod nas još uvijek znanstvena fantastika. Došla sam na šalter bez fotografija i uplatnica. U redu čekala par minuta. Na šalteru ljubazna gospođa, digitalna kamera i uređaj za kartično plaćanje.
“Stanite tu. Gledajte ravno u kameru.” Uslika me gospođa.
Karticom sam platila desetak dolara.
“Osobna iskaznica na kućnu adresu bit će vam poslana poštom. Hvala i doviđenja.”
I to je bilo sve. Godine 2003.
U Hrvatskoj digitalna rješenja za dokumente napreduju, ali pomalo, i nisu primjenjiva u svim uvjetima. MUP uvodi na šalterima uređaje za kartično plaćanje, ali nije poznato je li takva mogućnost plaćanja sada dostupna u svim dijelovima Hrvatske. Uputa za plaćanje troškova izrade dokumenata još uvijek počinje s “1. korak – Uplata u pošti/FINA-i/banci, internet bankarstvom”. Ako nisi platio na šalteru karticom ili šalter nema tu mogućnost, donesi isprintanu potvrdu o uplati pristojbe. Ako je potrebno donijeti novu fotografiju, treba s analognom fotografijom ići na šalter.
Ali osobna iskaznica zapravo nije tema ove priče. Tema je koliko se i dan danas od nas očekuje robovanje papirima. Jedna dama nekidan se žali kako joj je neka firma za produženje usluge tražila da osobno dođe na njihovu lokaciju i rukom ispuni obrazac. Kolega doktorand se žali kako na fakultetu za doktorski studij neprekidno treba dolaziti u referadu u njihovo radno vrijeme i nešto ispunjavati rukom na papiru.
Tako je i kod mene, iako više nisam studentica. U hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju za mene kao nastavnicu i znanstvenicu još uvijek nema kraja vječnom sjaju papirnatog doba. Ovo je samo dio mojih patnji:
-U nekim ustanovama moram za studente rukom ispunjavat prijavnice za ispit.
-Za izvještaj o ispitu u nekim ustanovama trebam na jedan papir na kojem je isprintano 20 ocjena studenata stavit svoj potpis kraj imena svakog studenta. Dobro ste pročitali. Znači, ako na jednom isprintanom papiru piše da je 20 studenata položilo ispit, na taj se papir trebam potpisati 20 puta.
-“Dođi po ugovor osobno. U naše radno vrijeme. Nećemo ti ga slati ni emailom ni poštom.” A oni na skroz drugom kraju grada. Jeftinije mi je ne otić po taj ugovor nego gubit vrime na odlazak po njega.
-Moja kuverta s nekim od tih famoznih papira, poslana u isti grad, nedavno je putovala poštom (znate kojom) 23 dana.
I tako dalje, u tom stilu.
U ustanovama s kojima surađujem u zapadnom inozemstvu sve se rješava na internetu. Sve. I potpisivanje ugovora, slanje mojih skeniranih dokumenata, i podnošenje izvješća, i slanje računa. Papira nigdi na vidiku.
Mi nikako izać iz papirnatog doba i otkrit da bi valjalo sačuvat štagod šuma.
Nominalno smo digitalizirani, ali nema do pečata na papiru.
Onaj certificirani e-potpis? Ma nemoj ti meni e-potpis. Sumnjivo to, brate, totalno. Lipo isprintaj. I aj se ti meni potpiši na papir. Plavom olovkom.
Da vam pravo kažem, ljudi moji, mene je i dan danas u 2026. godini prosto strah izać iz kuće bez papirnatog rodnog lista koji nije stariji od 6 dana. Za svaki slučaj.
#liviabezdrame
#digitalasdramom
28. kolovoza 2026.
