Ideja mjeseca: kad ti dosadi volontersko recenziranje, tuži izdavača

Autorica: prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med.

Zamislite ovakav oglas za posao: „Traži se vrhunski stručnjak. Potrebne godine iskustva, doktorat, stručnost u znanstvenoj metodologiji i oko sokolovo za statistiku. Treba raditi puno sati. Naknada: apsolutno ništa. Bonus: možda vam autor zahvali u fusnoti. Možda, ali to je iznimno rijetko.“

U životu znanstvenika to nije šala nego svakodnevica. Časopisi nas neumorno zasipaju pozivima za volontersko recenziranje članaka. Nešto rjeđe nas pozovu i da budemo volonterski urednik u časopisu. Ništa od toga u pravilu se ne honorira.
 
Znanost bez granica i honorara

Znanošću se bavim 27 godina. Recenzirala sam stotine članaka i samo mi je jednom honorar za recenziranje članaka ponuđen. Jedan odličan časopis počeo me prečesto zvati da im recenziram sustavne preglede. Poznavala sam urednicu pa se ona komodala s tim pozivima. Ali tih je poziva bilo previše pa sam ih počela odbijati. Onda su mi ponudili honorar za recenziranje sustavnih pregleda. No, prije nego sam dobila priliku zgrnuti brdo novca na tom poslu promijenio se urednik pa je časopis odustao od te ideje plaćanja posebnih recenzenata za sustavne preglede.

Godinama sam i urednica različitih časopisa, gdje također u pravilu nitko ne nudi honorar za taj urednički posao. Svako malo mi se nude nova urednička volonterska mjesta pa te ponude odmah brišem. Ako idem čitati što mi pišu i što mi nude, samo se iznerviram.

Jedni me zovu da budem gost-urednik zbirke članaka za časopis s otvorenim pristupom. Izdavač mi kao „nagradu“ nudi jednokratni popust od 10% za objavu mog članka kod njih. Dakle, žele da radim za njih besplatno, a povrh toga i da ih financiram plaćanjem članka uz blago sniženu cijenu. I tu privilegiju mi nude samo jednom godišnje. Zaista čudesan poslovni model. Komercijalni izdavači bi barem trebali ponuditi besplatnu objavu znanstvenim urednicima koji za njih volontiraju.

Drugi časopis mi piše da im treba urednik za protokole sustavnih pregleda i kažu da nude honorar. Poslali su mi odmah i ugovor. To je časopis komercijalnog izdavača koji naplaćuje autorima objavu članaka. Znala sam da neću prihvatiti još jedan urednički angažman, ali sam pročitala taj ugovor; prosto sam bila znatiželjna. Izdavač mi nudi novčanu naknadu u zamjenu za obradu čak 30 članaka mjesečno. Nakon odbitka poreza, moja neto naknada iznosila bi 7,30 eura po obrađenom članku. A ta se naknada isplaćuje jednom godišnje, i to za cijelu prethodnu kalendarsku godinu.
Prema mom uredničkom iskustvu, vrijeme koje je uredniku potrebno za obradu pojedinog članka jako varira, ovisno o članku. Ako je članak jako loš, uredniku obično ne treba više od sat vremena za pročitati bitne dijelove članka, zaključiti da članak treba odbiti, napisati mišljenje i poslati to mišljenje autorima. Međutim, ponekad je potrebno i deset, dvadeset ili više sati kako bi se članak vodio kroz postupak pozivanja recenzenata, i nekoliko krugova revizija do prihvaćanja. Ako konzervativno pretpostavim da će urednik na svaki članak potrošiti između 1 i 10 sati, ovaj izdavač bi želio platiti stručnom uredniku između 0,73 eura i 7,30 eura po satu za stručni rad. Ne samo da je ta naknada smiješno niska nego je meni teško shvatljiva i sama ideja da se plaćanje za ugovoreni posao vrši jednom godišnje, za cijelu prethodnu godinu. Napisala sam im da je njihova ponuda ponižavajuća, i da žele izrabljivati znanstvenike. Godinu dana kasnije su mi se opet javili s „boljom ponudom“. To mi se nije dalo niti čitati.
 
Koliko zarađuju veliki izdavači?

U svijetu znanstvenog izdavaštva postoji taj začudan fenomen; milijarde dolara godišnje okreću se oko ljudi koji volontiraju. Veliki komercijalni izdavači znanstvenih članaka su Elsevier, Springer Nature, Wiley, Taylor & Francis, Wolters Kluwer i Sage. U 2024. je RELX grupa u kojoj se nalazi Elsevier imala prihode od 9,43 milijarde funti (~10,9 milijardi eura). Prihodi znanstvene, tehničke i medicinske jedinice (uključujući Elsevier) iznosili su 3,05 milijarde funti. Njihova operativna dobit bila je 1,17 milijardi funti, a profitna marža 38,4%. Springer Nature je 2024. imao prihode od 1,847 milijardi eura, operativnu dobit od 512 milijuna eura, i profitnu maržu od 27,7%. To su iznimno visoki prihodi i profitne marže, usporedive s najuspješnijim tehnološkim tvrtkama poput Googlea i Applea.

Dobar je to biznis u kojem većina vaših radnika besplatno radi za vas. Znanstvenici pišu članke i besplatno ih ustupaju izdavačima. Stručnjaci recenziraju te članke – također besplatno. Urednici su u pravilu znanstvenici i – to rade besplatno. A vi, kao izdavač, sve to lijepo upakirate, objavite i naplatite tisuće eura po članku. Kako bi se te njihove profitne marže stavile u kontekst, za usporedbu, trgovine mješovitom robom često imaju profitne marže ispod 5%, banke sanjaju o 10-15%, a naftne kompanije su često u rasponu 10-20%.

A firma koja je vlasnik Elseviera? Zarađuje gotovo 40 centi na svaki euro koji uprihodi. I to od posla u kojem sadržaj, recenziranje i uređivanje dolaze gratis. Kad bi postojala Nobelova nagrada za najunosniji biznis uz najmanje uloženog plaćenog rada, izdavači znanstvenih časopisa ne bi imali konkurenciju.

Naravno, postoje i mnogi izdavači koji pripadaju neprofitnim organizacijama, i koji nemaju nikakve prihode, a kamoli tako velike prihode kao ovi „veliki“. Oni su na drugom kraju tog spektra.
 
Zašto ljudi uopće volontiraju kao recenzenti i urednici?

Na prvi pogled, ideja da visokoobrazovani stručnjaci, s doktoratima i godinama iskustva, besplatno rade za znanstvene izdavače koji ostvaruju milijune i milijarde profita, može izgledati kao paradoks. I to opravdano. No ipak se brojni znanstvenici širom svijeta redovito odazivaju pozivima za recenziranje članaka i za volontiranje u uredničkim odborima časopisa. To rade zbog toga što to vide kao doprinos znanstvenoj zajednici, kao oblik solidarnosti i zajedničkog ulaganja u znanje.

Oni koji na znanost gledaju s idealizmom, ili barem s dozom entuzijazma unatoč realnim problemima sustava, reći će da je recenziranje neizostavni dio identiteta znanstvenika. To je obveza koja dolazi s privilegijom objavljivanja. Kada pošaljete svoj članak na recenziju, ne šaljete ga u crnu rupu; šaljete ga kolegama urednicima i recenzentima koji će svojim vremenom i znanjem pridonijeti da vaš rad postane bolji.
Dakle, kad recenzirate tuđe radove, vi „vraćate dug“ znanstvenoj zajednici. Netko je uložio svoje vrijeme u vaš članak i sada je red na vama. Recenziranje je oblik intelektualne uzajamnosti, pa se može doživjeti i kao znanstvena „radna zadruga“. Možda je to najčišći oblik znanstvenog altruizma. Pomažete znanosti ne zato što morate, nego zato što vjerujete u smisao toga.

No, nije sve u idealizmu. Recenzentski i urednički volonterski rad ima i određene pragmatične koristi. Kroz taj proces stječu se nova znanja. Recenzenti i urednici prvi imaju uvid u rezultate novih istraživanja. Zatim, čitanjem tuđih radova razvijaju se vještine pisanja i kritičkog razmišljanja. Dobrom recenzijom ne samo da pomažete autorima, već i brinete o kvaliteti literature koja ostaje zabilježena za generacije koje dolaze. Nadalje, recenzentske i uredničke aktivnosti ulaze u kriterije za akademsko napredovanje. Pa vam te aktivnosti mogu pomoći da postanete docent i profesor.
Ipak, to što su recenzenti i urednici spremni volontirati ne znači da se to treba uzimati zdravo za gotovo. Vrlo često se postavlja pitanje tko sve ima koristi od tog rada i gdje je granica između zajedničkog dobra i eksploatacije.
 
Koliko bi trebalo platiti recenzente?

Prije pet godina znanstvenik James Heathers izazvao je veliku pozornost sa svojom idejom “Pokret 450”. Čovjek je u svom manifestu ustvrdio da je 450 američkih dolara razumna naknada koju bi izdavači koji posluju s profitom trebali platiti za recenziju jednog članka. Ta naknada temeljila se na tadašnjoj konzultantskoj cijeni u korporativnom sektoru od 250 dolara po satu. Heathers je naglasio da to nije njegova akademska konzultantska cijena, koju gotovo nikada ni ne naplaćuje, već iznos koji smatra primjerenim kada se radi o tvrtkama koje ostvaruju ogromne prihode Bilo bi nezamislivo i nepravedno, istaknuo je Heathers, očekivati istu naknadu od neprofitnih izdavača koji se bore za opstanak.
 
Zamor recenzenata

U literaturi je dobro poznat izraz „zamora recenzenata“ (engl. reviewer fatigue) i „zamora urednika“ (engl. editor fatigue). Zamor recenzenata vidljiv je kroz odbijanja ili ignoriranja poziva za recenziranje. Ljudima je toga dosta i osjećaju se preopterećeno zbog prevelikog broja tih poziva. Budući da je sve teže pronaći volontere za recenziranje, obrada članka postaje sve zahtjevnija za urednike, čiji se radni teret time dodatno povećava. To pak može dovesti do pojave zamora urednika.

Taj zamor recenzenata vidim svakodnevno kao urednica. Nekad trebam pozvati više od 100 recenzenata da bi mi dvije osobe na koncu napravile recenziju. No, kad mi dvije osobe prihvate napraviti recenziju, ne smijem stati na tome nego se moram osigurati pa riješiti još recenzenata koji će prihvatiti napraviti recenziju. Jer u pravilu većina onih koji prihvate napraviti recenziju na koncu je nikad ne dostave.

Neki časopisi počeli su uvoditi stoga određene mamce za recenzente. Ne nude novce, ali volonterskim recenzentima i urednicima za svaki članak koji recenziraju nagrađuju vaučerima kojima se može smanjiti cijena objave u časopisu tog izdavača. Neke recenzente to motivira.
 
Sve ću vas tužit

U rujnu 2024. profesorica neuroznanosti sa Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu, Lucina Uddin, zajedno sa skupinom kolega znanstvenika podnijela je u SAD-u kolektivnu antimonopolsku tužbu (engl. federal antitrust lawsuit) protiv šest najvećih komercijalnih izdavača znanstvenih časopisa: Elseviera, Springer Naturea, Wileyja, Wolters Kluwera, Sage Publicationsa i Taylor & Francisa.

U glavnim crtama, tužba tvrdi da su izdavači:
fiksirali cijenu recenzentskog rada na nulu, čime prisiljavaju znanstvenike da obavljaju recenzije bez naknade, što je ključno za objavljivanje u prestižnim časopisima.
nametnuli pravilo da autori smiju istovremeno poslati članak samo jednom časopisu, čime se smanjuje konkurencija među izdavačima i usporava proces objavljivanja.
zabranili dijeljenje rezultata istraživanja tijekom recenzentskog procesa, koji može trajati i više od godinu dana, čime se ograničava sloboda znanstvene komunikacije i odgađa napredak u istraživanju.

U tužbi se navodi kako je tih šest izdavača ostvarilo više od 10 milijardi dolara prihoda u 2023. godini od svojih recenziranih časopisa. Navode primjer tvrtke koja je vlasnik Elseviera, njihov veliki prihod i profitnu maržu koja je veća od profitnih marži tehnoloških divova poput Applea i Googlea.

Tužba ističe kako akademska zajednica radi objavljivanja u prestižnim časopisima i napredovanja u karijeri nehotice podržava sustav koji eksploatira njihov neplaćeni rad. Ta situacija, kaže tužba, usporava znanstveni napredak i skreće sredstva namijenjena istraživanju prema privatnim profitima izdavača.

Bez obzira na ishod sudskog procesa, ta tužba potiče raspravu o pravednosti i održivosti trenutnog modela znanstvenog izdavaštva, naglašavajući potrebu za reformom koja bi bolje služila interesima znanstvene zajednice i javnosti.
 
Od entuzijazma se ne živi – osim ako ste izdavač

Komercijalna izdavačka industrija uspjela je nemoguće – uvjerila je tisuće vrhunskih stručnjaka da rade bez plaće, bez osiguranja, i bez naknade za prijevoz. Da, recenziranje gradi znanstvenu zajednicu. Da, uređivanje oplemenjuje. Ali ako se sve to događa u okruženju u kojem netko zarađuje milijarde na vašem entuzijazmu – vrijeme je da se zapitamo kad će i entuzijazam dobiti svoju cijenu. No, ako već pišemo recenzije po noći, između predavanja, sastanaka i života, jedna je mogućnost da to radimo za neprofitne izdavače koji neće tu recenziju pretvoriti u dividendu. Komercijalnim izdavačima možemo poručiti: „Ovaj znanstvenik nije dostupan do kraja života. Osim ako mi ponudite 450 USD za tu recenziju.“

Literatura

Objavljeno: Liječničke novine br. 239 – svibanj 2025.