Ortoreksija: kad ti celer postane neprijatelj, a kvinoja nova religija
Autorica: prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med.
Orthorexia nervosa je patološka fiksacija na pravilnu prehranu, napisao je Steve Bratman u članku objavljenom 1997. Taj je neologizam skovao kombinirajući latinsku riječ “ortho”, što znači ravno, ispravno i istinito, i riječ „orexia“ koja znači apetit, a po uzoru na naziv poremećaja anorexia nervosa. Bratman je usput sebe predstavio kao „liječnika koji prakticira alternativnu medicinu“.
Prehrambeni idealisti
U članku Bratman opisuje kako je nekoć bio strastveni zagovornik liječenja svih poremećaja hranom. Radio je kao kuhar na organskoj farmi u SAD-u i svakodnevno se suočavao s kojekakvim prehrambenim zahtjevima ljudi za koje je kuhao. Pa je morao istodobno pripremati nekoliko različitih jela kako bi zadovoljio uporne i često proturječne zahtjeve članova zajednice. Piše on da sve komune privlače idealiste, a ta njegova je privlačila prehrambene idealiste. Stoga je svakodnevno morao udovoljavati kaosu proturječnih nutricionističkih teorija.
Prehrambeni ratovi
Glavno jelo u komuni uvijek je moralo biti vegetarijansko, ali je bilo i onih koji su inzistirali da se poslužuje i meso. Budući da mnogi vegetarijanci nisu željeli jesti iz lonaca i tava „kontaminiranih vibracijama mesa“, meso se moralo kuhati u odvojenoj kuhinji. Kao kuhar je morao zadovoljiti i vegane, koji izbjegavaju sve mliječne proizvode i jaja. Prava hinduista u komuni također se nisu smjela zanemariti. Oni su zahtijevali da se ne koristi hrana iz porodice luka, jer su vjerovali da potiče seksualnu želju.
Za poklonike sirove hrane uvijek je pripremao plate s narezanim sirovim povrćem, no makrobiotičari su na to gledali s gađenjem. Oni su jeli isključivo kuhano povrće. Osim toga, vjerovali su da se smije jesti samo lokalno, sezonsko povrće, što je dovodilo do čestih i žestokih rasprava oko toga treba li komuna trošiti novac na salatu u siječnju.
Nakon što je neko vrijeme promatrao te prehrambene ratove, počeo je Bratman maštati o pisanju kuharice za prehrambene teoretičare. Svaka bi namirnica imala citat iz jednog sustava ili autoriteta koji je proglašava najbožanstvenijom hranom ikad stvorenom; a zatim bi citirao izvor iz tabora suprotnog stava, koji je proglašava najgorom pošasti koju je jedno ljudsko biće ikad poslužilo drugome.
Čista hrana
Piše Bratman kako su neki od najneuravnoteženijih ljudi koje je ikad susreo bili oni koji su se posvetili zdravoj prehrani. I on vjeruje da oni pate od tog poremećaja koji je nazvao ortoreksija. Opisuje kako ortoreksija počinje nevino, kao želja da se izliječi neki poremećaj ili poboljša opće zdravlje. Međutim, kaže, budući da je za usvajanje prehrane koja se bitno razlikuje od navika stečenih u djetinjstvu i od prehrambene kulture okoline potrebna velika snaga volje, rijetki uspijevaju tu promjenu provesti s lakoćom. Većina ljudi se mora osloniti na čeličnu samodisciplinu uz često iskazivanje nadmoći nad onima koji jedu „nezdravu“ hranu. S vremenom, pitanja što jesti, koliko jesti i kakve su posljedice prehrambenih pogrešaka, počinju zauzimati sve veći dio dana osobe s ortoreksijom.
Piše Bratman kako čin jedenja „čiste hrane“ počinje poprimati pseudoduhovne konotacije. Kako ortoreksija napreduje, dan ispunjen klicama, umeboshi šljivama i krekerima od amaranta počinje se doživljavati jednako svetim kao dan proveden u služenju siromašnima i beskućnicima. Kada ortoreksična osoba pogriješi (a što može uključivati bilo što – od jedne grožđice do kile sladoleda i velike pizze), ortoreksičar to doživljava dramatično pa se iskupljuje još strožom dijetom i postom. Ta „kuhinjska duhovnost“, piše Bratman, s vremenom doseže točku u kojoj osoba većinu svog vremena provodi planirajući, kupujući i konzumirajući obroke. Unutarnji život osobe pogođene ortoreksijom postaje u potpunosti zaokupljen naporima da odoli iskušenju, osjećajima krivnje zbog pogrešaka, samohvalom zbog uspjeha u pridržavanju režima i osjećajem nadmoći nad onima koji se ne hrane jednako „čisto“.
A Bratman sam zna kako to ide jer je i sam neko vrijeme slijedio stroge režime prehrane. Prestao je jesti povrće koje je bilo ubrano prije više od 15 minuta, bio je potpuni vegetarijanac, žvakao svaki zalogaj barem 50 puta, uvijek jeo na mirnom mjestu (sam, bez društva) i nikad se nije prejedao. Naravski, zbog toga je postao društveno izoliran i fizički iscrpljen. Prepoznavši štetne posljedice takvog ponašanja, skovao je termin “ortoreksija nervoza” kako bi opisao tu nezdravu opsesiju zdravom prehranom.
Sustavni pregledi
U znanstvenoj literaturi, orthorexia nervosa, koja se obično naziva jednostavno ortoreksija, dobila je zasad skromnu pozornost. Na PubMedu se pretraživanjem korijena riječi ortoreksija u naslovu (orthorex*[Title]) dobije svega 453 rezultata. Korištenjem filtera za sustavne preglede dobije ih se svega 16. To je posve suprotno u odnosu na popularne medije, u kojima vlada ogromno zanimanje za pojam ortoreksije.
Carpita i sur. (2016.) analizirali su u svojem sustavnom pregledu 16 istraživanja u kojima je ispitana prevalencija ortoreksije u „kliničkim i ne-kliničkim“ populacijama. Navode kako se prevalencija ortoreksije značajno razlikuje u analiziranim istraživanjima zbog razlika u psihometrijskim svojstvima korištenih instrumenata i sociokulturnim normama pojedinih zemalja. Opisali su stope prevelencije od 2,6% u žena koje su preboljele rak do čak 87,7% u žena u postpartalnom razdoblju.
Analizom 26 članaka, McInerney i sur. (2024) ispitali su prevalenciju i rizik od ortoreksije u zdravstvenih radnika i studenata. Zaključuju kako je prevalencija ortoreksije bila najveća među studentima nutricionizma. I da rezultati istraživanja dosljedno pokazuju da je prevalencija ortoreksije viša kod osoba koje rade ili studiraju u zdravstvu nego u općoj populaciji. I da se čini da su najrizičnije osobe u ranim fazama studija ili karijere. Međutim, kažu da se prevalencija ortoreksije ne razlikuje se značajno s obzirom na spol ili indeks tjelesne mase. Usput bih ljubazno primijetila da niti u sažetku niti u glavnom tekstu nemaju napisan niti jedan broj o analiziranim ishodima. Za to čitatelj treba proučavati Tablicu 1, u kojoj stoji da je kriterije za ortoreksiju zadovoljavalo od 3% do 80% ispitanika, ovisno o istraživanju. McInerney i sur. bi trebali doći kod mene na tečaj pisanja sustavnih pregleda. Hrvatska je lijepa zemlja za edukaciju, a ja nisam posve loš predavač. Pa i da sam posve loš predavač, sigurno sam ja bolji predavač nego oni istraživači.
Ng. i sur. objavili su sustavni pregled sustavnih pregleda. Ovo u prošloj rečenici nije jezična pogreška. Isto kao što su sustavni pregledi nastali kako bi se objedinile velike količine primarnih dokaza, tako su zbog sve veće količine sustavnih pregleda nastale i sinteze dokaza koje sažimaju sustavne preglede. Na engleskom se zovu „systematic review of reviews“, „systematic review of systematic reviews“, „overviews“ ili „umbrella reviews“. Pa pišu Ng. i sur. kako je više sustavnih pregleda opisalo varijabilnu prevalenciju ortoreksije i naglašavaju nedostatak dobro proučenih mjernih instrumenata s jasnim psihometrijskim svojstvima, zbog čega ne postoje pouzdane procjene. Žale se kako postojeći instrumenti nemaju dovoljnu specifičnost za dijagnosticiranje patologije, a postoje i brojna neslaganja u vezi s konceptualizacijom i dijagnostičkim kriterijima ortoreksije.
Pa s obzirom na sve te nedostatke znanstvene literature i nepoznanice, možda nema ni smisla ovdje dalje prepričavati starije sustavne preglede jer se sve te fraze u njima ponavljaju. A i vi sigurno imate kakvog pametnijeg posla u životu.
Dijagnoza ortoreksije
Donini i sur. objavili su 2022. članak u kojem predlažu međunarodnu definiciju i dijagnostičke kriterijima za ortoreksiju. Pišu oni u uvodu kako su mnogi autori predložili dijagnostičke kriterije i objavljeno je mnogo teorijskih radova na tu temu, ali ne postoji suglasje o definiciji ortoreksije, empirijski dokazi su ograničeni i ortoreksija nije standardizirana dijagnoza. Opisuju kako se u studenom 2020. našla međunarodna skupina stručnjaka kako bi postigli suglasje o dijagnozi ortoreksije. Predložili su pet kriterija za dijagnosticiranje ortoreksije. Ukratko, ortoreksiju definiraju kao poremećaj hranjenja obilježen opsesivnom brigom o zdravoj prehrani i krutim pravilima prehrane. Osobe s ortoreksijom prekomjerno vrijeme posvećuju planiranju, nabavi i pripremi hrane koju smatraju „čistom“ i „sigurnom“, dok „nezdrave“ namirnice doživljavaju kao toksične. Kršenje vlastitih pravila izaziva tjeskobu, krivnju i emocionalni distres, a briga o prehrani narušava svakodnevno funkcioniranje i sliku o sebi. Donini i sur. predlažu da za postavljanje dijagnoze simptomi trebaju biti prisutni najmanje 6 mjeseci, a u slučaju teških psihosocijalnih poteškoća, dovoljna su i 3 mjeseca. Također su predložili da bi unutar DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje) ortoreksija pripadala u poremećaje prehrane.
No, Američko psihijatrijsko udruženje nije još prihvatilo ortoreksiju kao poremećaj hranjenja te stoga nije navedena kao službena dijagnoza u DSM-u. Dakle, trenutno ortoreksija nije službena klinička dijagnoza te se često navodi kao „predloženi poremećaj prehrane“, a često se opisuje i kao kontroverzan pojam.
Budućnost ortoreksije
E, sad, kakva je budućnost ortoreksije, to je neizvjesno. To ovisi o daljnjim istraživanjima i međunarodnom suglasju među stručnjacima. Kako bi ortoreksija ušla u DSM, trebalo bi postići jasnu i općeprihvaćenu definiciju poremećaja. Potrebno je razviti valjane dijagnostičke alate. Također je nužno dokazati kliničku važnost; ortoreksija mora imati jasno prepoznatljive negativne posljedice po zdravlje i funkcioniranje osobe (npr. prehrambene poremećaje, socijalnu izolaciju, anksioznost, opsesivno ponašanje). I potrebno je razlikovati ortoreksiju od drugih poremećaja hranjenja i opsesivno-kompulzivnog poremećaja kako bi se pokazalo da se radi o zasebnom kliničkom entitetu.
A zašto je celer neprijatelj?
Celer je neprijatelj zato što je – jednostavno predobar. U kontekstu ortoreksije celer je savršen primjer hrane koja postaje simbol čistoće: niskokaloričan, bogat vlaknima, bogat vodom, omogućuje magični „detoks“. I, naravno, koristi se u svim mogućim zelenim bućkurišima koje ljudi piju za „čišćenje organizma“. U tom svijetu, celer nije samo povrće – on je ideologija. Ali upravo u toj simbolici leži njegova opasnost. Kad obična stabljika postane moralna mjera vlastite vrijednosti („Danas sam dobar jer sam doručkovao celer”), kad sok od celera postaje jutarnji ritual bez kojeg nema duševnog mira, kad jedna „savršena” hrana potiskuje raznolikost, užitak i ravnotežu u prehrani – tada celer postaje neprijatelj. Drugim riječima, nije problem u celeru. Problem je kad dozvolite da vam celer zagospodari životom. Dakle, ako vam celer šapće da ste bolji čovjek jer ste ga pojeli – možda je vrijeme za neki normalni sendvič.
Literatura
- Bratman S. Yoga J. 1997;136:42-46.
- Carpita B i sur. CNS Spectr. 2024;29(6):549-569.
- Donini LM i sur. Eat Weight Disord. 2022;27(8):3695-3711.
- McInerney EG I sur. Int J Environ Res Public Health. 2024;21(8):1103.
- Ng QX i sur. Psychopathology. 2024;57(4):1-14.
Objavljeno: Liječničke novine br. 239 – svibanj 2025.