Upisao studij medicine sa 36 godina, postao liječnik s 42

Ne dozvoli snu da ostane samo san. Inspirativna priča: Hrvoje Centner upisao je studij medicine sa 36 godina i diplomirao s 42

Hrvoje Centner upisao je studij medicine u 36. godini života. I onda je 26. rujna 2025., obranio diplomski rad na Medicinskom fakultetu u Osijeku i stekao naziv doktora medicine.

Upoznali smo se jako davno. Bolje ne govoriti koliko davno. Tada je bio – osobni trener, vrlo uspješan i vrlo zaposlen. Volontirao je u Hrvatskoj udruzi paraplegičara i tetraplegičara, i osječkoj udruzi Nutricionizam Balans. On i predivna Maja provodili su različite javnozdravstvene projekte. Ja sam im pametovala o medicini utemeljenoj na dokazima. Maja i Hrvoje u neko doba su se vjenčali. U povjerenju, Hrvoje se jako dobro oženio. Taj ključni životni potez sigurno mu je olakšao i upis na studij medicine i put do kraja tog studija.

Ponavljao je drugu godinu studija i prilično se demoralizirao pa sam preuzela ulogu njegovog osobnog terorista. Zabranila sam mu odustajanje. On se brinuo da se ne posvećuje dovoljno obitelji. Dobio je prvo dijete nakon upisa na studij. Zdvajao je da će imati 45 godina kad završi fakultet, ako ga ikad završi. Rekla sam mu da će svakako imati 45 godina za koju godinu pa je bolje da s 45 godina bude doktor medicine. A onda će, ako ostane zdrav, imati još barem 20 godina do penzije. Ima vremena i za naraditi se.

Pokušavala sam mu zabranjivati otkazivanje prijavljenih ispita. Veliki naglasak tu ide na riječ – pokušavala. Tražila sam da mi pošalje planove za izlaske na ispite tijekom ispitnih rokova. U finalu sam ga počela ispitivati kliničku farmakologiju.

Nije Hrvoje uvijek imao lijepe riječi za moju dosljednu napornost. Odgovarao bi na moja pitanja porukama tipa „Hvala ti što tvoja ruka neumorno plete bičem iznad mojih ušiju“. Došao je onda i taj dan kad je Hrvoje uspješno obranio svoj diplomski rad. Na društvenoj mreži je objavio dirljivu zahvalu obitelji i prijateljima, uz riječi:

“Bit moje priče je da sebi trebaš dopustiti šansu, biti hrabar i ne dozvoliti snu da ostane samo san.“

No, izgleda da je upao u Stockholmski sindrom. Stvorio je emocionalnu vezu s agresorom. Dan prije obrane diplomskog rada me pitao: „A šta ćemo sad kad budemo diplomirali? Za šta ćeš me onda ganjati?“

Bez brige, imam ja još puno planova za tebe, dragi Hrvoje. O tom potom. A za početak, slijedi nam intervju za Liječničke novine. I molim iskrene odgovore. Nemoj sad smišljati neke društveno prihvatljive ispeglane spike. Taj put sigurno nije bio lagan. Ponosno nosi svoje ožiljke. Ti naši ožiljci su medalje koje svjedoče da nismo odustali kad je bilo teško.

Hrvoje, čestitke još jednom. Vratimo se sad u prošlost. Što je bio ključni trenutak kad si odlučio napustiti svoj uspješni posao osobnog trenera i upisati studij medicine?

Hvala lijepa. Ključan je bio onaj trenutak u kojem je moja supruga izgovorila – ili pokušaj barem upisati tu svoju medicinu ili prestani o njoj govoriti. To je bio moment koji je odškrinuo vrata i pustio medicinu, posesivnu ljubavnicu u naš brak. Dogovorili smo se da je prvi cilj upisati studij medicine, a naknadno ću odlučiti hoću li ako upišem studirati ili ne. Nakon objave rezultata više nisam imao dvojbi.

Koje si dileme imao prije odluke o upisu na studij medicine?

Oduvijek sam htio biti liječnik. Međutim, imao sam ogromnu nesreću da sam dobro poznavao samo tri studenta medicine. Uz to, upravo ta trojica bili su genijalni, inspirativni sugovornici ali, na moju žalost i neznanje, i ponajbolji studenti svojih generacija. A ja sam pretpostavio da su oni opći standard studija medicine i dvojio sam mogu li se natjecati s tim briljantnim umovima. Drugih dvojbi nisam imao, ta mi je bila posve dovoljna. Tako je odluka o upisu pričekala do braka.

Kako su reagirali tvoji najbliži – obitelj, prijatelji, kolege – kad si im rekao da krećeš ispočetka?

Reagirali su nešto lošije od očekivanog. Osjećao sam se kao da gledam film. Tako se živo sjećam trenutka u kojem smo kumu svećeniku nakon mise rekli da krećem na studij medicine. Film je od lagane popodnevne drame krenuo prema nadnaravnom hororu. Još vidim Ivicu kako furiozno juri u crnoj reverendi. Nakon obrane mog diplomskog rada rekao je kako je mislio da će brak previše trpjeti. No, kad je probavio tu informaciju, on je bio jedan od rijetkih koji su mi bili potpora, a upravo tih par izuzetaka koji su me podupirali i sami su imali pomalo netipičan karijerni slijed. Ima tu i jako velikih imena hrvatske znanosti i medicine, iznenadili bi se ljudi. I u pravilu, što je ime veće, to je osoba poticajnija i otvorenija.

Osim dvije, tri osobe koje su me od početka pa do danas podržavale, glavnina drugih mojih do tada bliskih osoba nije me otvoreno podržala. Reagirali su velikom iznenađenošću ili su me otvoreno odgovarali od te ideje. Osoba koju sam upoznao neposredno prije početka prvih predavanja ostala je u mojoj blizini jer ga je zanimalo u kojem trenutku ću odustati. Upoznali smo se tako što sam od njega kupio auto, koji je nakon toga dva puta zaribao. Danas mi je drag prijatelj i pokajnik. Neki bliži su čak otvoreno izražavali zavist, što me neprestano iznenađuje jer nitko im ne brani da upišu ikoji fakultet ili promijene svoj život. Zbog toga sam brzo prestao govoriti ljudima čime se bavim. Odbio sam i prilike za ranije intervjue jer mi je dodijalo ponavljati moju priču i gledati isti izraz lica na različitim glavama, poznatim i nepoznatim. Te nevjerice na licima ljudi s kojima sam se susretao gledao sam neprestano, još otkako sam u Fini na prvoj godini studija uplaćivao novac za upis na studij i indeks pa do trenutka kad sam pred kraj studija kupovao poklon mentoru diplomskog rada. Kad ste drugačiji upadljivi ste, kako privatno tako i na fakultetu, i mogu reći da je u većini slučajeva daleko zgodnije pripadati većini.

Kako si doživio promjenu identiteta – od poduzetnika i osobnog trenera vratio si se natrag za knjigu?

Ja sam do upisa na studij medicine uglavnom bio svoj šef, vodio sam svoj posao, i onda sam se morao prilagoditi na potpuno drugu ulogu. To je, naravno, utjecalo i na moj identitet. Knjiga mi je oduvijek bila bliska, posebno medicinske tematike, ali promijenila se tematska širina i tempo. U nekom trenutku shvatio sam da ako želim završiti tu moju medicinu, moram prihvatiti trenutno stanje i prestat si postavljati pitanje zašto nešto naočigled besmisleno moram napraviti. Preusmjerio sam se na razmišljanje – što ja sve moram učiniti i koji su za to rokovi. Tako bih čim prije išao na sljedeći zadatak i priveo stvar cilju. Iako nije uvijek bilo zabavno moram reći da su neki aspekti moje osobnosti rasli i dodatno se razvili.

Kad si upisao studij bio si duplo stariji nego tipičan brucoš na studiju medicine. Kako si se slagao s kolegama studentima, koji su redom bili mnogo mlađi od tebe?

Generacijske razlike postoje i nemale su. Uz to prosječan brucoš je taman one dobi u kojoj zna sve o svemu i zadnje što mu treba u blizini je osoba koja bi mu po dobi mogla biti roditelj. Pa kad uzmemo u obzir i razlike u odgoju i vrijednostima, dođete u lijepu priliku za razvoj vlastite tolerancije i strpljenja. No, zadovoljan sam sobom jer sam siguran da sam svim kolegicama i kolegama na studiju pristupao sa stvarnim uvažavanjem i poštovanjem od prve do posljednje godine studija. I zaista sam ponosan na te moje mlade ljude, i jer su diplomirali na zahtjevnom fakultetu i jer sam vidio koliko su se tijekom studija mijenjali i sazreli.

Kako su se prema tebi ponašali kolege studenti, nastavnici na fakultetu i pacijenti s obzirom na dob i tvoju raniju karijeru?

Kolegica s godine mi je u neko doba priznala kako sam joj na dan upisa strašno išao na živce kad me vidjela jer je mislila da sam nečiji roditelj. Pa joj nije bilo jasno zašto sam ja tu sada sa svojim djetetom umjesto da ga pustim da samo obavi upis na fakultet kao i svi ostali. Tako da, eto, da, pomalo se možda zaista i jest primijetilo da sam nešto stariji.

Moja je dob predstavljala većinu onoga što prosječnog brucoša nervira i podsjeća na roditelje pa su mnogi rekli da ću na studiju imati isključivo kolege, ali ponosan sam što sam sa studija izišao ne samo s diplomom nego i uz nekolicinu zaista jako dobrih prijateljica i prijatelja. Uz mene i kolege su se našle u neuobičajenoj situaciji pa smo time rasli i oni i ja.

Na studiju sam doživio mnogo vrlo zabavnih trenutaka s kolegama, ali i ozbiljnih razgovora na teme dilema koju nosi uobičajena studentska dob, od studija i ljubavi pa do samoprihvaćanja kao najvećeg zadatka te dobi.

Pozitivno je bilo i s pacijentima i tu sam zaista bio u prednosti u odnosu na mlađe kolege, no trudio sam se ne iskorištavati tu prednost. Ipak, povjerenje koje osjetite od pacijenta je doista dojmljivo. Kad to povjerenje opravdate, kao jednom prilikom na intervenciji u vozilu hitne medicinske pomoći, unutarnje zadovoljstvo je nemjerljivo. Time dobivate potvrdu da ste promjenom karijere donijeli ispravnu odluku i hvala Bogu na tome.

Jesi li ikada osjetio neku pristranost prema tvojoj dobi, ili možda čak suprotno, dodatno poštovanje?

Moj sin pohađa vrtić u blizini fakulteta i ujutro prije predavanja bismo ritualno hodali prema vrtiću, obojica s ruksacima na leđima. Katkad bismo sreli djelatnike bolnice i fakulteta, i u nekim pogledima je bilo zaista puno poštovanja i topline koje sam osjetio, za što sam vrlo zahvalan. Pri jednom takvom pogledu na nas dvojicu jednu dragu profesoricu je umalo pogazio tramvaj – radi čega mi je i danas prilično neugodno.

Bilo je, dakle, situacija s obje strane spektra pa i onih gdje sam se osjetio kao nekakav uljez i osjetio stav – što ti sad tu hoćeš. Ali u nekom sam se trenutku prestao uživljavati u svoju dob i način na koji je drugi doživljavaju pa sam se na fakultetu pravio da ne vidim upitne poglede i da sam najobičniji student – što sam u naravi i bio.

U mnogim zemljama je posve normalno učiniti karijerni zaokret, doduše u smjeru liječničke struke izuzetno rijetko, ali nisam izolirana iznimka. Smatram da nisam učinio ništa što je jako posebno, ali ipak jest pomalo neuobičajeno.

Koliko ti je težak bio studij medicine?

Studij medicine je ozbiljan posao, maratonski sprint kojeg sam romantično zamislio kao dugo i duboko proučavanje određene uske teme, ali u trenu se ta moja mašta sudarila s realitetom i bilo je sadržajno. Nemili se trenutak dogodio već pri prvom tjednu studija na kolegiju vrlo omiljene profesorice Marije Heffer, koju je nemoguće ne respektirati i ne voljeti. Na uvodnom predavanju rekla nam je – vi ste elita i sada ćete raditi kao elita.

Imali smo kolokvij, predavanja, seminar, vježbe, izborni predmet pa i tjelesni do 19 h, i nakon toga je trebalo naučiti i do par desetaka stranica za sutrašnji kolokvij. Taj raspored omogućio je da se svaka njena riječ ostvari. To je bio dnevni raspored tijekom nekoliko tjedana, a koliko vidim na rasporedu i danas je jednako. Sretan sam što smo izdržali, ali već tu se primijetilo kako pojedinim kolegama popuštaju šavovi. I tijekom studija sam shvatio da onaj mali dio koji odustane od fakulteta odustane uglavnom zato jer se ne mogu nositi s pritiskom. Zato mislim da bi medicinski fakultet trebao imati stalnog psihologa namijenjenog radu sa studentima.

Jesu li te prijatelji ili rodbina ikad pokušavali nagovoriti na odustajanje tijekom studija?

Da. Čak i godinama prije upisa, iz najužeg kruga ljudi koji su znali da mi je san upisati medicinu dolazile su riječi kako se mogu baviti nečim posve razumnijim, ali ja eto – maštam ostvariti život u bijeloj kuti. Tijekom studija, kad mi nije išlo filmski glatko, bilo je dobronamjernih savjeta iz obitelji da o tome promislim. U jednoj su prilici rekli – eto, barem si probao, ali najbolje bi bilo sada odustati jer je studirati medicinu teško. U drugoj zgodi su mi slične riječi izgovorene i na fakultetu – dobio sam savjet da je najbolje da razmislim što ću ja sada. No, to je došlo od osoba koje nisu medicinari, a od medicinara sam imao samo afirmativna iskustva.

Sve te riječi jedino su me motivirale da ne odustanem i u meni su potakle veliki inat koji mi je pomogao da izdržim koliko god je trebalo.

Nagrada Dekana koju sam primio na petoj godini studija je sve demotivatore pretvorila u poticatelje, koji su nekim čudom najednom tvrdili kako su oduvijek vjerovali u mene i moj neminovan uspjeh na studiju. Zbog slijeda okolnosti, informaciju o studiranju pokušavao sam zadržati za sebe i bliske ljude. Nakon što sam objavio informaciju o nagradi Dekana na društvenoj mreži, mnogi su bili izuzetno iznenađeni i primio sam puno toplih i poticajnih poruka na kojima sam zahvalan. Cilj te objave nije bila samopromocija već poticaj onima za koje znam da se kolebaju. Kasnije sam saznao i da je svim studentima tijekom studija ponekad teško, iako uglavnom govore suprotno.

Nije možda popularno razgovarati o novcu, ali kako si financirao studij i život tijekom tih pustih godina na studiju – jesi li imao kakve dodatne poslove, stipendije, itd?

Djetinjstvo i odrastanje u poslijeratnom Osijeku naučilo me važnosti novca i vrijednosti rada. Istovremeno imam sreću da oduvijek volim raditi tako da sam prve novce počeo zarađivati već s oko 13 godina. Uživao sam kako u samom radu tako i u financijskoj neovisnosti za hobije o kojima bih inače mogao jedino sanjati.

Nekoliko godina prije upisa studija medicine supruga i ja nismo imali ništa osim jedno drugog. Mnogo smo radili. Radio sam nekad i po dva posla istovremeno, vrlo često i više od 12 sati dnevno, što mi nije smetalo. Kad se puno radi dodatni benefit je što se nema kad potrošiti novac pa se posve nenamjerno nakupila kod nas ušteđevina dovoljna za, tada, lijepi manji stan i izbavljenje iz podstanarstva. Tako da sam u nekom trenutku bio u ozbiljnoj dilemi hoću li kupiti stan, koji predstavlja neki simbol sigurnosti, ili pokušati upisati studij medicine pa se financirati tim novcem dok studiram.

I, evo, nerazumnost je prevagnula. Stipendiju nisam koristio iako sam u nekom trenutku imao pravo na nju, ali povremeno jesam radio. Bilo je i trenutaka u kojima su dragi prijatelji uskakali s posudbama od nekoliko stotina do nekoliko tisuća svih valuta koje su se tijekom studija izmijenile. Povremeno bih prošao i kraj lijepog stana kojeg sam mislio kupiti i pitao se jesam li imalo normalan i što mi je sve ovo trebalo. Ali, izgleda da mi je trebalo.

Kako je tvoj obiteljski život funkcionirao tijekom zahtjevnog studija medicine?

Obiteljski je život funkcionirao i funkcionira prilično dobro jer supruga i ja se podržavamo i u pojedinačnim i u zajedničkim ciljevima. Mislim da smo oboje rasli kako osobno tako i profesionalno jer je supruga u međuvremenu postala doktorica znanosti te napredovala od prve nutricionistice zaposlene u Kliničkom bolničkom centru Osijek do voditeljice odjela prehrane.

Naravno, ponekad je bilo teško, a kad god bi mi bilo teško supruga je nevjerojatno puno vjerovala u mene. I vjerovala je u mene do mjere da mi je u određenim trenutcima išla na živce. Možda zvuči apsurdno, ali teško je dočarati bez da to doživite, no sad nakon diplome gotovo da ju razumijem.

Kako je rođenje sina promijenilo tvoj ritam učenja i obveza?

Zapravo sam bio iznenađen koliko malo dijete može imati razumijevanja za obaveze ako se ostatak vremena provede u pravoj prisutnosti. Iako se sjećam i jednog ne tako ugodnog trenutka pred veliki ispit kad je sin rekao: ˝Tata nemoj ići učiti knjige, igraj se˝.

Moment rođenja mog sina imao je na mene pozitivan utjecaj, pogotovo motivacijski. Nažalost, nisam bio prisutan u prvim godinama sinova života koliko sam idealistički zamišljao da bih trebao, tim više jer sam na završnim godinama studija koristio prilike da čim više vremena provedem na meni zanimljivim odjelima u Osijeku i Zagrebu. Kad bih išao u Zagreb, sa mnom su bili sin i supruga. A upravo to se pokazalo kao dobro i lijepo jer smo provodili kvalitetno vrijeme zajedno, obilazili muzeje, razgovarao sam sa sinom o kirurškim operacijama pa i o nekim znanstvenicima i liječnicima kojima se zaista divim tako da i moj petogodišnjak ima svoj stetoskop, koji on zove tetoskop, i zna imena nekih heroja koji nose bijeli plašt baš kao što su u mom djetinjstvu nosili doktorica Vesna Bosanac i doktor Juraj Njavro, vitez u bijelom iz ratnog Vukovara.

Kakvu si podršku imao tijekom studija od svoje okoline i gdje je najviše pucalo?

Imao sam izuzetnu podršku svoje supruge, sina, djeda, i nekoliko vas divnih prijateljica i prijatelja. Ali elementarnu podršku sam morao dati sam sebi, i ta podrška se gradila. Nažalost, nisu svi moji odnosi izdržali manjak vremena i promjenu prioriteta, ali do tog bi vjerujem svakako došlo. Neizmjerno sam zahvalan svima koji su mi pokazali razumijevanje i toleranciju, no to su redom osobe koje i same imaju nekakve više ciljeve i zahtjeve od sebe.

Postoji li trenutak na koji si posebno ponosan kao otac tijekom studija?

Ponosan sam što sam u ovaj sport ušao kao underdog, netko od kog se s obzirom na dob očekivalo možda i da izgubi. Ali bez obzira na mnoge okolnosti, ponosan sam što nisam odustao. To je put kojeg je moj sin gledao, iako ga možda nije u svakom trenutku mogao razumjeti. Već sada u njemu vidim obrise te iste tvrdoglavosti i posvećenosti svojim idejama pa ako se tvrdoglavost i otpornost uče, moj dječak već sada ima malu diplomu. A i ako nema, ja sam svoju diplomu medicinskog fakulteta s ponosom posvetio njemu.

Koji ti je bio najteži trenutak tijekom studija, ako uopće možeš izdvojiti jedan, i kako si ga prebrodio?

U nekom sam trenutku mislio da ću morati prekinuti studij. To je bio najteži trenutak kojeg se živo sjećam. Niti s vremenskim odmakom ne izgleda benignije. Nakon početnog šoka sam se sabrao, sagledao opcije i uz pomoć i savjete supruge, tebe, i drugih pametnih i dragih ljudi odredio sam tempo, smjer i ciljeve koji su mi pomogli prebroditi situaciju. Neizmjerno sam zahvalan svima koji će se sigurno prepoznati i nadam se da ću i sam u nekoj prilici moći biti na pomoć osobi u takvoj ili sličnoj situaciji.

Koji bi savjet dao nekom tko ima više od 30 godina i razmišlja o upisu studija medicine?

Svima drugima bih poručio da im je potrebna samo jedna osoba koja barem minimalno vjeruje u njih te da ne propuste raširiti svoja krila kako bi barem pokušali poletjeti do ostvarenja svoga sna bila to medicina ili štogod drugo, jer rijetko griješi tko kasno počne. Ako nigdje ne možete pronaći tu osobu s malo vjere u vas, potražite je barem u ogledalu.

Da možeš, što bi poručio svom 36-godišnjem sebi koji tek upisuje studij medicine?

To bi bila poruka da sam mu neizmjerno zahvalan na hrabrosti, odlučnosti i obzirom na početnu točku zahvalan na vjeri u naizgled doslovno nemoguće. Rekao bih mu i da će biti trenutaka u kojima će biti teško s medicinom, ali i istovremeno nemoguće bez nje. I da će mu trebati vremena da to shvati. Bog zna gdje je naše mjesto i ponekad treba tvrdoglavo vjerovati iako nema objektivnih razloga. Svom 36-godišnjem sebi nipošto ne bih spominjao da je apsolutno romantičan, sanjiv, naivan i lud i da nema niti najmanju predodžbu u što se upustio.

Što bi fakulteti i bolnice mogli promijeniti kako bi olakšali put studentima koji upisuju studij nešto kasnije u životu?

Poći ću od sebe i reći da je osoba koja se na ovakav put odluči nešto kasnije u životu vrlo sigurno formiranija, motiviranija, odlučnija pa i spremnija na osobnu žrtvu i veći ulog od osobe koja se traži ili je možda na studiju zbog nametnutih očekivanja okoline. Meni je bilo znatno lakše jer se iz okoline očekivalo jedino da ne uspijem, a evo niti u tom nisam uspio. Dolazim iz svijeta sporta pa iskustveno jamčim da će individualni napredak biti značajno veći od prosjeka bez obzira na dob osobe ako je osoba požrtvovna, motivirana, marljiva i voljna ostaviti srce na terenu. Uz kvalitetnog mentora vjerujem da ne postoje granice, bez obzira na standardne krivulje učenja koje nisu uvijek strme.

Uostalom, vjerujem i da će se radni vijek produživati, a samim time i povrat uloženog u obrazovanje, ako govorimo isključivo ekonomski. Već i danas imamo primjere velikih stručnjaka koji bi ostali raditi u struci u kasnijoj dobi da im je to bilo dopušteno. Nadam se da će bolnice biti ne samo otvorene prema potencijalnim zrelim specijalizantima nego da će i prepoznati dodatnu vrijednost koju takav stabilan kandidat nosi.

Nisam upoznat sa stanjem na drugim fakultetima no Medicinski fakultet u Osijeku dobio je novog dekana i vjerujem da će se osjetiti entuzijazam novog dekana i nastaviti daljnje pozitivne promjene. Na fakultetu u Osijeku bih predložio osigurati veliku galeriju u sadašnjoj knjižnici sa stolovima za učenje do večernjih sati, što bi uvelike olakšalo studiranje. Bilo bi važno osigurati psihologa koji bi se bavio studentima. Također bi život olakšala mala studentska kantina na fakultetu.

Imam i želju prema Hrvatskoj liječničkoj komori koja nam je pri dobivanju licence poklonila krasan stetoskop, a stetoskop do diplome svi već imamo. Bilo bi pragmatičnije kad bi Komora svoje predstavljanje studentima održala na prvoj ili drugoj godini studija i tada im poklonila ove iste stetoskope. To bi nam tada neusporedivo više značilo.

Kakvi su ti planovi za dalje? Gdje se vidiš za pet godina?

Planovi su usmjereni prema stabilnoj i zdravoj obitelji, ali i profesionalnom rastu i razvoju i prilikama za učenjem od najboljih. Vjerujem da svatko želi biti jako dobar u području kojim se bavi pa tako i ja. Volio bih biti dio tima koji svoj rad shvaća ozbiljno, a istovremeno su i dobri ljudi i kolege. Spoj dinamičnog posla, manualnih i umnih izazova u ovom trenutku smatram idealnim za sebe. Za pet godina se vidim kao specijalista koji radi samostalno i mijenja živote pacijenata na bolje i kao stručnjaka koji je više od lika koji je kasnije upisao faks. Imam i znanstvene interese i vjerujem da ću požuriti pa do svoje devedesete upisati doktorski studij.

Razgovor vodila: prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med.

Intervju je objavljen u Liječničkim novinama br. 244, studeni 2025.